Back to top

Od Bagdada do Bruxellesa: dugi put do radnog mjesta u Kući europske povijesti

Posjetitelje Kuće europske povijesti dočekuje istinski jedinstven međunarodni tim sastavljen od zaposlenika iz 34 različite države koji govore 27 različitih jezika (jedan od njih govori čak sedam jezika)! Pročitajte o životnom putovanju najnovijeg člana tima Abbasa...

Rođen sam u Bagdadu, u Iraku, gdje sam odrastao i studirao engleski jezik i umjetnost. Godine 2011. počeo sam raditi kao prevoditelj za vojsku SAD-a. U srpnju te godine preselio sam se u Ankaru (Turska). Ondje sam radio na prevođenju i obradi zahtjeva za izdavanje viza u jednom poduzeću. Tijekom tog petogodišnjeg razdoblja zatražio sam azil u Turskoj, ali moj je zahtjev bio zamrznut. Konačno sam 2016. odselio u Belgiju, gdje mi je odobren stalni boravak te sam započeo s traženjem posla.

Iskreno, tražio sam bilo kakav posao na kojem je glavni radni jezik bio engleski! Krenuo sam na tečaj francuskog jezika za početnike u Centru za socijalnu skrb (fr. Centre Public d'Action Sociale), u okviru kojeg smo kao grupa posjetili Parlamentarij. Čuo sam kako se sa stranim posjetiteljima razgovara na engleskom jeziku i pomislilo kako bih se i ja možda mogao ondje zaposliti. Kad sam to spomenuo svojoj profesorici Élodie, ona je otišla do recepcije i pomogla mi da dođem do adrese e-pošte agencije koja zapošljava osoblje.

Odmah sam se prijavio, poslao molbu, životopis i 15 pisama preporuke iz američke vojske. Nakon nekoliko razgovora zaposlio sam se u Kući europske povijesti.

Toplo preporučujem posjet tom muzeju, posebno ljudima koji dolaze izvan Europe i koji će moći otkriti mnogo stvari o kojima nikad nisu učili u školi. Meni su primjerice zaista fascinantne slike u dijelu „Europa u ruševinama” na trećem katu. Dok su građani umirali, stradavali i gladovali, diktatori poput Staljina i Hitlera prolazili su nekažnjeno za svoje zločine.

Vrlo sam sretan zbog početka, nadam se, dugotrajne karijere u muzejskoj djelatnosti u Bruxellesu. Samo bih želio da uskoro stigne i moja obitelj, moje dvije kćeri, Retaj i Lejla, koje nisam vidio od studenog 2016.