Back to top

POLJULJANA UVJERENJA

KRAJ GOSPODARSKOG PROCVATA

Cijena nafte je 1973. strelovito porasla, za 70 %, s obzirom na to da su arapske države članice OPEC-a (Organizacije zemalja izvoznica nafte) učetverostručile cijenu proizvodnje. To je dovelo do globalne energetske krize i recesije čime je završilo razdoblje ekonomskog procvata Europe.

Vjerovanje zapadnoeuropskih zemalja u neograničen rast je poljuljano, a pojava novih tehnoloških i gospodarskih sektora dovela je do propadanja tradicionalnih industrija kao što su industrija čelika i rudarstva. Zapadne su se države sada trebale uhvatiti u koštac sa surovom stvarnošću niskog rasta, inflacije i masovne nezaposlenosti.

DEMOKRATIZACIJA U ZAPADNOJ EUROPI

Nadahnuta studentskim „revolucijamaˮ s kraja 1960-ih nova generacija željela je promjenu i bila je spremna boriti se za nju. Umorna od zastarjelih pogleda na svijet i načina rada koji se nisu mijenjali desetljećima tražila je više prava pojedinca i mogućnosti za sudjelovanje u politici.

U Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu između 1974. i 1975. došlo je do pada vladajućih diktatura. Iako se tijek događaja razlikovao od zemlje do zemlje, sve su se tri države na svojem putu prema demokraciji morale suočiti s političkom nestabilnošću, gospodarskom krizom i rješavanjem bolnih otvorenih povijesnih pitanja. U konačnici su sve tri svoje mjesto našle unutar Europske zajednice.

KOMUNIZAM POD PRITISKOM

Jaz između komunističke propagande i realnosti svakodnevnog života građana postaje sve izraženiji 1970-ih i 1980-ih godina. Nekadašnji brz gospodarski rast zamijenila je stagnacija, a države su bile pogođene dugovima.

Do kraja 1980-ih oskudica hrane, trajni nadzor, cenzura, ograničenja pa čak i zabrane putovanja izvan komunističkog bloka bili su za građane tih zemalja izvor frustracija i napetosti, koje su u nekim slučajevima dosezale razinu nepodnošljivosti. Sve to doprinijet će konačnom padu komunizma 1989. godine.

KLJUČNE ETAPE EUROPSKIH INTEGRACIJA II

Između Zapadnog i Istočnog bloka došlo je do zatopljenja odnosa. Godine 1975. trideset i pet država, među kojima su bile i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, sastalo se u finskom glavnom gradu Helsinkiju na Konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi.

Zemlje potpisnice Helsinške deklaracije dogovorile su se da će poštovati ljudska prava i obećale da će međusobno surađivati na temelju načela nemiješanja u poslove drugih država. Europska zajednica uspjela je uvesti jamstva za zaštitu ljudskih prava, na koja su se zatim pozivali disidenti u svojoj borbi protiv komunističke vlasti.

Što je jedinstveno tržište? To je zajedničko gospodarsko područje kojim se ljudi, novac, roba i usluge mogu slobodno kretati. Europsko jedinstveno tržište bilo je od samog osnutka Europske zajednice jedan od njezinih glavnih ciljeva.

NOVA KARTA EUROPE

Karta Europe ponovno je izmijenjena nakon 1989. rađanjem novih država i mijenjanjem starih granica.

Njemačka se 1990. godine na miran način ponovno ujedinila pod međunarodnim nadzorom. Međutim, isto se ne može reći za bivšu Jugoslaviju, u kojoj su etničke, vjerske i kulturne razlike dovele do okrutnih građanskih ratova i etničkog čišćenja.

KLJUČNE ETAPE EUROPSKIH INTEGRACIJA III

Sviđalo se to njima ili ne, razlike u načinu života Europljana sve su manje iako su razlike između njihovih kulturnih identiteta i dalje izražene. Na to utječu faktori poput otvorenih granica, veće mobilnosti, boljih komunikacijskih veza, zajedničkih zakona i jedinstvene valute. To možemo nazvati „europeizacijom”.

Europska unija sad je politički ujedinjena više no ikad prije, ali su unutar Unije razlike i dalje vrlo velike. Što će donijeti budućnost? Hoće li se Europa i dalje ujedinjavati? Ili će se, naprotiv, ponovno rascjepkati? Hoće li njezina temeljna vjerovanja u mir i četiri slobode preživjeti kušnju vremena?

EUROPSKO SJEĆANJE, ZAJEDNIČKO I PODIJELJENO

Mnogo se toga promijenilo u Europi tijekom zadnjih 25 godina od propasti komunizma. Arhivi i dosjei koji su nekada bili tajni postali su javno dostupni i time na svjetlo dana iznijeli iskustva i sjećanja osoba koje su bile izložene represiji. To je dovelo do radikalno drugačijeg tumačenja povijesti.

U tom procesu sjećanja i zaborava i dalje se osporavaju javni spomenici, spomen mjesta, nazivi ulica, muzeji pa čak i školski udžbenici. Ponovo se moramo upitati: „Što je europsko sjećanje?”.