POLJULJANA UVJERENJA
Poletna poslijeratna gospodarstva posustaju. Komunistički režimi suočeni su s unutarnjim problemima i nedostatkom sociopolitičkog legitimiteta. Globalizacija i kraj Hladnog rata pospješuju europske integracije.
KRAJ GOSPODARSKOG PROCVATA
Cijena nafte je 1973. strelovito porasla, za 70 %, s obzirom na to da su arapske države članice OPEC-a (Organizacije zemalja izvoznica nafte) učetverostručile cijenu proizvodnje. To je dovelo do globalne energetske krize i recesije čime je završilo razdoblje ekonomskog procvata Europe.
Vjerovanje zapadnoeuropskih zemalja u neograničen rast je poljuljano, a pojava novih tehnoloških i gospodarskih sektora dovela je do propadanja tradicionalnih industrija kao što su industrija čelika i rudarstva. Zapadne su se države sada trebale uhvatiti u koštac sa surovom stvarnošću niskog rasta, inflacije i masovne nezaposlenosti.
Energetska je kriza izravno utjecala na svakodnevicu stanovništva prisiljavajući većinu zapadnoeuropskih vlada na djelovanje. Organizirane su kampanje protiv pretjerane potrošnje energije, a radi uštede goriva uvedena je zabrana vožnje nedjeljom. Kriza je na težak način naglasila do koje su mjere zapadne ekonomije ovisne o uvozu energije.
Zbog rasta nezaposlenosti, isključenosti i otuđenja recesija je ugrozila socijalnu koheziju. Sindikati su se 1978. okupili u prvoj koordiniranoj akciji i organizirali prvi europski marš protiv nezaposlenosti, ukazujući tako na europeizaciju borbi sindikata i svijest o interesima koji nadilaze državne granice.
Posljednji vagon za ugljen naglašava propadanje koje je teška industrija s dugom tradicijom doživjela u kapitalističkoj Europi. Tu su industriju, nekoć pokretača poslijeratnog ekonomskog procvata Europe, do 1970-ih sve više zamijenile industrije jeftinijih međunarodnih konkurenata kao što su Tajvan, Južna Koreja ili Brazil. Kako bi što manje ovisile o nafti iz uvoza, europske su se države okrenule nuklearnoj energiji.
DEMOKRATIZACIJA U ZAPADNOJ EUROPI
Nadahnuta studentskim „revolucijamaˮ s kraja 1960-ih nova generacija željela je promjenu i bila je spremna boriti se za nju. Umorna od zastarjelih pogleda na svijet i načina rada koji se nisu mijenjali desetljećima tražila je više prava pojedinca i mogućnosti za sudjelovanje u politici.
U Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu između 1974. i 1975. došlo je do pada vladajućih diktatura. Iako se tijek događaja razlikovao od zemlje do zemlje, sve su se tri države na svojem putu prema demokraciji morale suočiti s političkom nestabilnošću, gospodarskom krizom i rješavanjem bolnih otvorenih povijesnih pitanja. U konačnici su sve tri svoje mjesto našle unutar Europske zajednice.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća žene su sve više ukazivale na još uvijek postojeću neravnopravnost među spolovima. Iako je većina žena imala pravo glasa, u javnom i privatnom životu one su se i dalje susretale s diskriminacijom i ograničavanjem sloboda. Feminizam se pojavio kao aktivan pokret koji je težio okončanju patrijarhalne dominacije i stvaranju istinski ravnopravnog društva.
Vojnim udarom 1974. godine srušena je i diktatura koja je vladala Portugalom. Vojni časnici koji su željeli uvesti demokratske i gospodarske reforme te započeti dekolonizaciju u konačnici su zadobili i potporu portugalske javnosti. Zemlja je prema demokraciji krenula „Revolucijom karanfila“, nazvanom tako zbog cvijeća kojim je kićeno oružje vojnika, a protekla je u miroljubivom okruženju.
Na scenu stupaju novi društveni pokreti, a zapadni Europljani izlaze na ulice držeći visoko podignute transparente kojima izražavaju potporu ravnopravnosti spolova i jednakim pravima za pripadnike LGBT zajednice, ekološkim pitanjima i mirovnim kampanjama. Prosvjednici dovode u pitanje može li i na koji način parlamentarna demokracija zadovoljiti njihove potrebe.
KOMUNIZAM POD PRITISKOM
Jaz između komunističke propagande i realnosti svakodnevnog života građana postaje sve izraženiji 1970-ih i 1980-ih godina. Nekadašnji brz gospodarski rast zamijenila je stagnacija, a države su bile pogođene dugovima.
Do kraja 1980-ih oskudica hrane, trajni nadzor, cenzura, ograničenja pa čak i zabrane putovanja izvan komunističkog bloka bili su za građane tih zemalja izvor frustracija i napetosti, koje su u nekim slučajevima dosezale razinu nepodnošljivosti. Sve to doprinijet će konačnom padu komunizma 1989. godine.
Rumunjski komunistički čelnik Nicolae Ceauşescu svoju je vladavinu opisivao kao „zlatno doba”. Kult ličnosti koji su stvorili on i njegovi suradnici bio je među najbizarnijima u komunističkim režimima. Pod njegovom vlašću rumunjski su građani pretrpjeli možda najgoru oskudicu i najveću represiju od svih zemalja istočnog bloka.
U Poljskoj 1980-ih sve više jača otpor komunističkoj vladavini, koji se temeljio na prethodnim radničkim nemirima iz 1950-ih. Radnici koji su sudjelovali u štrajku u brodogradilištu u Gdanjsku osnivaju slobodan sindikat Solidarnost te zahtijevaju bolje životne uvjete i političke reforme.
U kratkom roku od samo nekoliko mjeseci narodi srednje i istočne Europe uspjeli su zadati konačan udarac režimima koji su ih nadzirali desetljećima. Režimi su padali jedan za drugim, poput domina, a željezna zavjesa, simbol podijeljenog kontinenta, uklonjena je.
KLJUČNE ETAPE EUROPSKIH INTEGRACIJA II
Između Zapadnog i Istočnog bloka došlo je do zatopljenja odnosa. Godine 1975. trideset i pet država, među kojima su bile i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, sastalo se u finskom glavnom gradu Helsinkiju na Konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi.
Zemlje potpisnice Helsinške deklaracije dogovorile su se da će poštovati ljudska prava i obećale da će međusobno surađivati na temelju načela nemiješanja u poslove drugih država. Europska zajednica uspjela je uvesti jamstva za zaštitu ljudskih prava, na koja su se zatim pozivali disidenti u svojoj borbi protiv komunističke vlasti.
Što je jedinstveno tržište? To je zajedničko gospodarsko područje kojim se ljudi, novac, roba i usluge mogu slobodno kretati. Europsko jedinstveno tržište bilo je od samog osnutka Europske zajednice jedan od njezinih glavnih ciljeva.
Ovo je potpis talijanskog premijera i predsjednika Vijeća Europske zajednice Alda Mora na Helsinškoj deklaraciji. Na toj je konferenciji prvi put u povijesti Europska zajednica imala priliku jedinstveno istupiti kao važan diplomatski akter na svjetskoj pozornici.
Godine 1979. građani država članica prvi su put neposredno birali zastupnike u Europskom parlamentu, što je bio povijesni trenutak za jačanje demokracije u Europi. O sastavu te važne skupštine više ne odlučuju nacionalni parlamenti, već je ona postala prvo međunarodno tijelo koje se bira na neposrednim općim izborima.
NOVA KARTA EUROPE
Karta Europe ponovno je izmijenjena nakon 1989. rađanjem novih država i mijenjanjem starih granica.
Njemačka se 1990. godine na miran način ponovno ujedinila pod međunarodnim nadzorom. Međutim, isto se ne može reći za bivšu Jugoslaviju, u kojoj su etničke, vjerske i kulturne razlike dovele do okrutnih građanskih ratova i etničkog čišćenja.
Proglašenje neovisnosti Slovenije i Hrvatske dovodi do oružanog sukoba, koji se zatim širi na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj dolazi do sukoba etničkih skupina. Taj su rat obilježili genocid i etničko čišćenje, a okončan je 1995. Daytonskim mirovnim sporazumom. Srpski predsjednik Milošević i srpsko vojno vodstvo etničko čišćenje ubrzo zatim provode i na Kosovu.
Dana 3. listopada 1990. Njemačka opet postaje ujedinjena. Rijeka ljudi koji su se nakon pada Berlinskog zida počeli seliti s istoka na zapad te rezultati izbora u Istočnoj Njemačkoj te godine, koji su pokazali da građani žele ponovno ujedinjenje, ukazivali su na to da je ujedinjenje dobilo dodatni zamah. Ugovor o ponovnom ujedinjenju usuglašen je s poslijeratnim okupacijskim silama, Sjedinjenim Američkim Državama, Sovjetskim Savezom, Francuskom i Velikom Britanijom.
KLJUČNE ETAPE EUROPSKIH INTEGRACIJA III
Sviđalo se to njima ili ne, razlike u načinu života Europljana sve su manje iako su razlike između njihovih kulturnih identiteta i dalje izražene. Na to utječu faktori poput otvorenih granica, veće mobilnosti, boljih komunikacijskih veza, zajedničkih zakona i jedinstvene valute. To možemo nazvati „europeizacijom”.
Europska unija sad je politički ujedinjena više no ikad prije, ali su unutar Unije razlike i dalje vrlo velike. Što će donijeti budućnost? Hoće li se Europa i dalje ujedinjavati? Ili će se, naprotiv, ponovno rascjepkati? Hoće li njezina temeljna vjerovanja u mir i četiri slobode preživjeti kušnju vremena?
Brojni političari, udruge civilnog društva i poduzeća godinama su pozivali na stvaranje jedinstvene valute. Već su davne 1969. europski vođe razmatrali uspostavu ekonomske i monetarne unije, a šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća podrška toj inicijativi izražavala se i javnim prosvjedima.
Tijekom druge polovice 20. stoljeća Europa, kontinent iz kojeg su ljudi nekada iseljavali, postala je kontinent u koji ljudi useljavaju. Budući da je zakonita imigracija bila ograničena, od osamdesetih godina nadalje zabilježen je rast nezakonite imigracije. Predmeti koje je more izbacilo na obalu Tunisa tragičan su simbol teškoća kojima su izloženi nezakoniti migranti.
Uzastopne mjere spašavanja, opterećenje poreznih obveznika i kontroverzne mjere štednje u državama postali su ispit građanske privrženosti projektu Europske unije. Euroskepticizam i protueuropski osjećaji su jačali, nacionalističke i desničarske tendencije cvjetale, a zastava Unije gorjela u nekoliko zemalja, uključujući Grčku, Mađarsku i Španjolsku.
Nakon završetka hladnog rata broj država članica porastao je više nego dvostruko. Švedska, Finska i Austrija postale su članice 1995. godine, a 2004. Uniji se pridružilo još deset država. Rumunjska i Bugarska pristupile su 2007., a Hrvatska 2013. godine.
Što je europeizacija? To je prihvaćanje zajedničkih zakona i njihova primjena u svim državama članicama Europske unije, čime se potiče sve veće usklađivanje interesa i jačanje međusobnih sličnosti. Ti zakoni, poznatiji pod nazivom pravna stečevina, donosili su se tijekom nekoliko desetljeća, a države koje pristupaju Uniji moraju ih prenijeti u svoje nacionalne pravne sustave.
EUROPSKO SJEĆANJE, ZAJEDNIČKO I PODIJELJENO
Mnogo se toga promijenilo u Europi tijekom zadnjih 25 godina od propasti komunizma. Arhivi i dosjei koji su nekada bili tajni postali su javno dostupni i time na svjetlo dana iznijeli iskustva i sjećanja osoba koje su bile izložene represiji. To je dovelo do radikalno drugačijeg tumačenja povijesti.
U tom procesu sjećanja i zaborava i dalje se osporavaju javni spomenici, spomen mjesta, nazivi ulica, muzeji pa čak i školski udžbenici. Ponovo se moramo upitati: „Što je europsko sjećanje?”.
Nakon 1989. ljudi više nisu prihvaćali komunističko viđenje povijesti, u kojem se propagiralo da su Sovjetski savez i Crvena armija osloboditelji srednje i istočne Europe od nacističke vlasti. Za mnoge je sovjetska intervencija bila samo nova okupacija. Komunistički kipovi i nazivi ulica postali su tema javne rasprave, uklonjeni su ili čak uništeni.
Na ovoj kovanici eura prikazan je Slovenac Franc Rozman, komunist koji se hrabro borio protiv nacističke okupacije svoje zemlje. Crvena zvijezda na njegovim prsima, simbol komunizma, pojavljuje se uz zvijezde Europske unije.
Otvaranje dotad tajnih dosjea i arhiva u postkomunističkim zemljama bilo je ključno kako bi se stanovništvo moglo pomiriti s komunističkom prošlošću. Na površinu su isplivali pravi razmjeri državnog špijuniranja i represije.